Imajte na umu da je bolnica prvi put izgrađena prije grada Windhoeka. Sve nove zgrade i ulice koje okružuju bolnicu, stvorile su toliko buke (automobili i disko glazba) da su prozori bolnice napravljeni dvostrukim ostakljenjem kako bi se pokušala prigušiti buku. To je pak imalo svoj problem jer se unutrašnjost odjela jako zagrijala. Zbog nesposobnosti i starosti električnih instalacija nisu se mogli ugraditi klima uređaji, sve do puno kasnije.

​

Mnogi ruski pacijenti dovedeni su u RCH iz luke Walvisbay kojima je potrebna medicinska pomoć. Za vrijeme hladnog rata ruski su brodovi lovili ribu po našoj zemlji i dovozili su nam bolesne pomorce.

​

S.Marita je rado surađivala sa s.Orannom nakon njezina povratka 1989. godine zauzevši mjesto na gornjem odjelu i provodila vrijeme za "njegovanje uz krevet" po čemu je RCH tako poznat.

​

Početak 1990. pozdravljen na sastanku s OSB sestrama bolnice. Zamoljena je s. Marita da preuzme upravljanje sestrinskim radom. Nakon ozbiljnih rasprava i nagovaranja priorice majke Ignacije i drugih sestara, s. Marita je konačno prihvatila stav.

​

21. ožujka 1990., na dan neovisnosti Namibije, pacijenti i bolničko osoblje podijelili su radost svih u gradu i cijeloj zemlji.

​

Još jedna nova bolnica izgrađena je u Windhoeku 1991. godine, koja je također bila privatna bolnica, koja je pripadala grupi bolnica Medi-Clinic u Južnoj Africi.

​

1991./92. izvršena je nadogradnja na cijelom interijeru RCH, s ugrađenim klima uređajem, interfonom za poziv medicinske sestre, dovodom kisika, telefonskim pozivom i usisivačem, kao i kadama u bolesničkim sobama. Interfon se još uvijek koristi dva puta dnevno za jutarnju i večernju molitvu, a radi se na njemačkom, engleskom i afrikaansu. 14 soba pretvoreno je u sobe s vlastitim kupatilom. Ruku pod ruku s poboljšanjem zgrada, išla je i nadogradnja opreme kao i najnovije u anesteziji  dostava  sustava. Cijela obnova imala je za cilj zadržati u kući domaću atmosferu koja bi pridonijela osjećaju lagodnosti pacijenata.

​

1994. došlo je do poboljšanja eksterijera. Morale su se postaviti sigurnosne mjere poput vanjskih stepenica, izlaza u slučaju nužde i vatrogasnih hidranta. Čista slučajnost prijave sestre na intenzivnoj njezi, koja je čeznula za ponovnim radom na odjelu JIL-a, potaknula je ideju. Došla je još jedna sestra na intenzivnoj njezi, također se prijavila za mjesto u RCH. Ideja je ubrzo postala znak odozgo da se nešto mora poduzeti, a projekt će uskoro uslijediti.  

​

U lipnju 1993. otvorena je jedinica visoke njege koja se ubrzo razvila u Jedinicu intenzivne njege. To je omogućilo veće i opsežnije kirurške zahvate te prihvat akutnih kardioloških bolesnika, te bolesnika s teškim prometnim nesrećama. Istodobno se odvijala realizacija Odjela za stradanje.

​

Ovo je uređeno i postavljeno u blizini kazališta. Kako su se lijekovi izvlačili u bolničkom dispanzeru, osjetila se i potreba za punopravnom ljekarnom, koja je također izgrađena.

​

Godine 1994. primljeno je oko 4000 pacijenata, a ambulantu je posjetilo oko 5500 pacijenata. Gruba procjena također pokazuje da je u bolnici obavljeno 3800 operacija. Unesrećena je bila samo jedna soba, smještena na mjestu gdje je sada rendgenska soba Medical Imaginga (pored lifta).

​